ŠKART REZIDENT IV program za angažovanu umjetnost i aktivizam

 

Začinjeni prostor slobode- ovogodišnji lajtmotiv programa

Tijelo više nije samo biološki entitet. Tijelo je kod, prikaz, metapodatak. Tijelo je lokacija kontrole, ali i otpora. Između ekrana i zakona, između gena i koda – tijelo postaje prostor stalnog pregovaranja između onoga što jesmo, i onoga što nam je dozvoljeno da budemo.

Živimo u vremenu u kojem algoritmi uređuju našu svakodnevicu, a desničarske politike odlučuju o granicama identiteta. Trans i queer tijela posebno su pogođena – institucionalno, zakonski, kulturno. U Crnoj Gori još uvijek nije usvojen zakon koji priznaje pravo na samoodređenje. U drugim zemljama se teško stečena prava ukidaju retroaktivno. U međuvremenu, tehnologije nude “oslobađanje” kroz post-ljudska tijela, ali pod čijim uslovima?

Postavlja se pitanje: Ko ima pravo da postoji kao subjekt u digitalno-biopolitičkom režimu?

Dona Haravej je (još 1985. !) je posmatrala tijelo kao kibernetički organizam– tijelo koje se opire binarnim kodovima i identitetima. Danas je to tijelo stvarnost: digitalna, nadgledana, rekodirana. Sara Ahmed piše o “orijentacijama” tijela – šta tijela smiju željeti, kuda smiju ići. Jasbir Puar upozorava na “kapacitet” tijela u kontekstu nadzora i ranjivosti. Esteban Munoz uvodi kritički fokus na ‘osjećanje” kao oblik otpora.

U ratovima, tijela nestaju kao lica – postaju brojke.

U oglasima za estetsku hirurgiju – postaju „projekti“.

Na društvenim mrežama – proizvodi za konzumaciju.

Polazeći od toga, odlučile smo da mislimo kroz lupu crvene paprike. U našim kulturama, crvena paprika označava zaštitu, zdravlje, snagu, otpor. Ona je začin. Talas. Metafora. U ovom programu, paprika je vodilja našeg traženja: kako ponovo začiniti, prisvojiti, proširiti tijelo?

Pokušaj da odgovorimo na ovo pitanje oslanja se na naša istraživanja i prethodne programe rezidencija kroz koncepte Moje tijelo je sredstvo borbe, i Izmještenost. Naša tijela, fizička ili digitalna, stvarna ili projektovana, ne smiju biti vlasništvo sistema – već prostor slobode, izraza, pobune i postojanja u sopstvenim proporcijama. Umjetnost dekodira, raskrinkava i oslobađa tijelo od ograničavajućih projekcija. Danas više nego ikad, potrebni su nam prostori za tijela u svim svojim oblicima, bojama, nesavršenostima i neskladima.

U ovom kontekstu, pozivamo umjetnice i umjetnike da kroz umjetničke i aktivističke intervencije istraže slobodu kao temelj identiteta, ali i kao odgovor na nove forme kontrole tijela. Ovo nije samo poziv za umjetničku rezidenciju. Ovo je poziv na otpor. Na slobodu. Na promišljanje ljudskog tijela u doba dehumanizacije ljudskog postojanja.

Začinjeno tijelo – ljutkasto, glasno, prkosno, razigrano. Miriše, pecka, budi, živi.

Kroz intenzivni šestodnevni program vodićemo se pitanjima: 

Kako umjetnost nastaje u odnosu na strukture moći?

Kako misliti tijelo(m) koje odbija da se prilagodi?

U efemernim trenucima otpora, žudnje i zajedništva – tražimo tijelo koje sanja izvan norme, makar na tren, makar kroz gest, bez pristajanja.

 

 

Program za angažovanu umjetnost i aktivizam su vodile mentorke i predavačice Adrijana Gvozdenović, umjetnica i istraživačica, i Bojana Popadić, umjetnica. U okviru ovog programa razmatrana su pitanja šta je angažovana umjetnost u kontekstu retrogradnih politika i odnosa prema tijelu, šta je društveni aktivizam, kako prepoznati društveni i politički problem i kako naći rješenje, te kako kreirati svoj rad na način da bude efektivan i vidljiv..

 

Završni dogadjaj koncipiran kao predstavljanje radova kojim smo zatvorili program rezidencija za angažovanu umjetnost i aktivizam u prostoru/ atrijumu lokala Kvartić na Seljanovo. Sami radovi učesnika formirali su se u različitim formatima te su neki odradjeni po gradu, postavljeni u vidu instalacije ili izvedeni u formi performansa, kao i prezentovani finalno tek na završnom danu. U nastavku pogledajte sve radove i autorke/autore programa.

????????????????????????????????????

EMINA Veladžić (1999, Bihać) je vizuelna umjetnica čiji rad istražuje tijelo, prostor i materijalnost kroz instalaciju, sliku i proces. Fokusira se na mehanizme življenja, fragmentaciju identiteta i materijalne tragove psiho-socijalnog savremenog iskustva. 

RÉVISE foto dokumentacija performansa, glas Istražujem tijelo, označeno kao žensko i višestruko klasificirano, pa prisvojeno kroz društvene, emocionalne i seksualne režime moći. Koristim kontrolisanu mikro-retraumatizaciju kako bih pokrenula tjelesnu reaktivnost kao sredstvo povrata kontrole nad vlastitim teritorijem.

DUNJA Ćorlomanović (1995, Beograd) je završila osnovne i master studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, i 2024. odbranila doktorski umetnički projekat ,,Krevet za samca – granične teritorije likovnog i poetskog narativna (slike i poezija)” na istom fakultetu. Realizovala je devet samostalnih izložbi i dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. 

SIGURNO MESTO Ciklus murala različitih dimenzija izvedenih u prostoru stare Župe, kao napuštenom prostoru koji se nalazi u interesantnoj relaciji sa pejzažem i čija se ovdašnja namena vezuje za mladost, okupljanje, dogodovštine i strašne priče. Pitanje potrage za sigurnim mestom za mene je pitanje samospoznaje i smirenja koje, ukoliko je dokučeno, ima hrabrosti da progovori u nežnim iskazima uprkos opasnostima grubog sveta. Ovi murali predstavljaju seriju dnevničkih zapisa o univerzalnim osećanjima ljubavi, divljenja, odbačenosti i samoće. Odabir lokacije intuitivno je povezan sa utiskom pronalaženja mesta na kome, koliko god da urlam ili budem ranjiva, neću naići na prekorevanje.

SARA Petrović (1996. Podgorica) je diplomirala vajarstvo 2024. godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Tokom studija boravila je na razmjeni na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta u Lisabonu. Za svoj rad dobila je Prvu nagradu na konkursu “Umjetnost je ženskog roda”, kao i Specijalnu nagradu za grupni projekat “Otići ili ostati” (Evropska prestonica Novi Sad). Prvu samostalnu izložbu imala je u februaru 2025. godine u Pljevljima. Učestvovala je na brojnim grupnim izložbama i umjetničkim rezidencijama, kao i u mentorskom programu “Milčik,” Instituta za savremenu umjetnost Cetinja. 

PROLAZ (Mali dječiji park) 

IZRASLINA invervencije sa nošenom odjećom 

Istražujem emocionalnu i društvenu težinu odjeće koju svakodnevno nosimo. Iako ona fizički može trajati godinama, njen stvarni vijek često ne prelazi jednu sezonu — određuju ga prolazni modni trendovi i društvena očekivanja. Većina takve odjeće završava na deponijama. U mom slučaju, međutim, ona postaje kontejner sjećanja — zamrznuta u stanju limba. Proces postavljanja instalacija u javnom prostoru predstavlja i čin ličnog oslobađanja: kroz umjetnički proces oslobađam se vezanosti za odjeću kao čuvara prošlosti, emocija i identiteta.

                                             

                                             

MIONA Racić (2001, Jagodina) je vizuelna umetnica i grafička dizajnerka. Njen rad obuhvata ilustraciju, dizajn knjige, kaligrafiju, fotografiju i grafički dizajn, a narativ joj je često ličan i intiman. Završila je osnovne studije na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 2023. godine, a trenutno je na master studijama na istom fakultetu. Pored rada na autorskim projektima, aktivna je u oblasti grafičkog dizajna i intermedijalne umetnosti. Učestvovala je na više kolektivnih izložbi, festivala i umetničkih radionica. Njeni radovi istražuju teme identiteta, međuljudskih odnosa i svakodnevice kroz eksperimentalne i analogne pristupe.

 ISKRIVLJENO I RANJIVO foto instalacija – kreativna upotreba skenera Svojim radom pozivam vas na posmatranje — ne tela koje je strogo definisano, savršeno ili stabilno, već tela koje može biti iskrivljeno, ranjivo, ali istinito. Tu je moje telo, onakvo kakvim ga ja doživljavam. Nije statičan objekat, već fluidna forma, u stalnom dijalogu s prostorom i okruženjem. Unutrašnje postaje spoljašnje. Sve se razlaže i ponovo sklapa u odnosu s okolinom — baš kao što sam se tog dana na plaži stopila s kamenčićima. Pozivam vas da se opustite i oslobodite potrebe za preciznom definicijom. Dozvolite sebi da budete odraz sopstvenog unutrašnjeg bića. Biti izložena — to je moj čin prihvatanja.

IZI Tasić (1995, Pančevo) sebe pronalazi na prelomu umetnosti i aktivizma. Stvara kroz performans, crtež i pisanu reč. Iza sebe ima mnogobrojne dreg nastupe koji izazivaju rodne stereotipe i koncepte ljudskog i vanljudskog, fantazije i stvarnosti. Kreira i facilitira radionice, kako kreativno-umetničke i fokusirane na osvešćivanje tela i procesa stvaranja, tako i u okviru tema koje su usko povezane sa TIRV i kvir zajednicom. 

OTKLJUČAVANJE ČVOROVA video dokumentacija performansa (Ponta Seljanovo, Tivat) Crvena paprika našem narodu predstavlja jaku amajliju protiv svih vrsta zlih sila. Plela se u vence i spaljivala sa namerom da progori zlo. Paprika je zemaljski oganj i čistač svega što je zaglavljeno. Telo je začvoreno, zaglavljeno. Jedan čvor sadrži širok spektar težine. Sastojci jednog čvora: Tuga: Potisnuta i zbijena. Tišina: Prostorna i granična. Inat: Zgusnut, prepun naboja, spreman da iskoči. Nemoć: sveobuhvatna, poput mreže, obavija. Stid: Jer postojim pogrešno. Nerviranje: Jer zašto baš ja? Jadno: Ja, najmanji, najjadniji, i nikome nije teško kao meni. Beg: Bilo gde, samo da nisam ja. Bes: Jer odakle ti pravo ovo da mi radiš? Strah. Ulaskom u prostor tuđeg tela svojim, prenaglašenim i sirovim, u morskopapričkom obličju, preuzima se svojstvo paprike. Ona naglo vadi na videlo potisnute stvari, stvara nelagodu i otvara prostor za otpuštanje. U istom prostoru postoje raskoš i tegoba – otvaranje i grč. Samim time, otelotvorena paprika, po našem narodu, otvara krv i otklanja štetu.

Kao i prethodnih godina, mentorka na programu za angažovanu umjetnost i aktivizam četvrtog po redu programa rezidencija je naša Bojana Popadić! 💫

Bojana ima master program angažovane umjetnosti (MA in Art&Politics) sa Goldsmits univerziteta (London) otkada i počinje da se bavi japanskim buto plesnim performansom. Po povratku u Crnu Goru osniva nevladino udruženje ŠkArt koje se bavi kreiranjem i promocijom savremene i angažovane umjetnosti. Njeni performansi rezultat su istraživanja i analize unutrašnjih previranja, nelagode, nemira, frustracija koje prouzrokuje socio politički okvir savremenom ljudskom biću, a posljednji radovi fokusirani na feminističke perspektive i borbu za ženska prava. Kreirala je koncept radionica za osnaživanje, posebno marginalizovanih i ranjivih grupa, kroz pokret, ples i performans. Inicirala je i realizovala više projekata u oblasti nezavisne kulture, savremene i angažovane umjetnosti i performansa na kojima je i mentorka, te bila urednica više publikacija o angažovanoj i kvir umjetnosti. 

Neke od najznačajnih izložbi: Chalton gallery London, Goldsmiths University of London, MSUCG, FIAT Podgorica, Kulturni centar Nikola Đurković Kotor, Korifej Kolašin, Buna Art Fest Varna… Zajedno sa udruženjem ŠkArt, dobitnica je nagrade za poseban doprinos regionalnoj inicijativi (urednica publikacije Moje tijelo je sredstvo borbe) za umjetnički rad koji spaja zajednice kroz poeziju, muziku i vizuelnu umjetnost.

Adrijana Gvozdenović (1986, Titograd) je umjetnica-istraživačica i kulturna radnica. Razvija relacionalne, često kolaborativne pristupe kako bi preispitala ustaljene predstave o identitetu, autorstvu i ulozi umjetnica_ka unutar institucionalnih okvira. Kroz svoj rad istražuje elastičnost izložbenih praksi—ukazujući na navike, protokole, uloge te administrativne i finansijske uslove koji su ukorijenjeni u dominantnim modelima umjetničke proizvodnje.

Njen nedavni izložbeni projekat Radnički klub: Između nas, postavljen u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore, osmišljen je kao privremeni institucionalni sistem oblikovan kroz performativne instrukcija i radionice.

Od 2017. do 2020. godine bila je angažovana na istraživanju u okviru a.pass programa (Brisel) i Kraljevske akademije likovnih umjetnosti (Antverpen), gdje je razvila projekat Arhiviranje umjetničkih anksioznosti—istraživanje o uslovima za umjetničko djelovanje i mogućnost otpora prema (samo)nametnutim strukturama rada.

Izlagala je, izmežu ostalog, u Whitechapel Gallery (London), nGbK (Berlin), Galerija ŠKUC (Ljubljana) i 54. Oktobarski salon (Beograd). Njeni tekstovi objavljeni su u brojnim publikacijama, kao što su Strange Attractors, In These Circumstances, The Artist Job Description i Archivoltage. 

Trenutno živi i radi između Berlina i Podgorice.

Projekat je podržan preko Javnog konkursa za za raspodjelu sredstava za projekte nevladinih organizacija za 2025. godinu, Sekretarijata za društvene djelatnosti Opštine Tivat.