Mentoring program za performans počeo je masterclassom o performansu i angažovanoj umjetnosti u maju 2023, nakon čega počinje i misaoni i kreativni proces kreiranja sopstvenog performansa uz mentorsku podršku. Pred vama se nalaze tri umjetnice, potpuno različitog senzibiliteta, karaktera, interesovanja, i umjetničkog izražaja. I pored toga, sve one su feministkinje, nekad više, nekad manje svjesne toga, i svaki kreirani performans u svojoj srži nosi iskrenu borbu za time da žena u Crnoj Gori bude vidljiva. Performansi se bave različitim važnim temama: mentalnim zdravljem, položajem žena u Crnoj Gori, položajem umjetnica u kulturi, preispitivanjem patrijarhalnog i hetero normativnog narativa, preispitivanjem sopstvene uloge u društvu itd.
Proces kreiranja performansa podrazumijeva unutrašnja promišljanja, okrutnu introspekciju i suočavanje sa sopstvenim slabostima, strahovima, patnjom, što je svaka od umjetnica za ovih godinu dana radila hrabro. Ko sam ja sa 7 a ko sa 27 godina? Čega sam gladna, koga? Kako živi žensko dijete u patrijarhatu a kako u njemu odrasta? Da li žena postaje slobodna kada otkrije svoju vrijednost? Umjetnice kroz svoje performanse gube dio sopstvenog identiteta samo da bi ga na kraju pronašle. Njihov krajnji cilj je ljubav. Kao uroborosi, one jedu same sebe, i one rađaju same sebe. One žele nove početke, razbijaju postojeće da bi izašle ponovo rođene. Jelena prevazilazi svoje prethodne strahove i iz performansa izlazi preporođena, Ivona saosjeća sa samom sobom i kao u Pietà drži ono dijete koje je bila a koje je mislila da je izgubila, dok Teodora koja se suočava sa egzistencijalnom krizom koja je uslovljena pitanjem da li će uspjeti da sebe finansijski i materijalno održi kao umjetnica, daje gledaocu opciju da odluči o njenoj sudbini u njeno ime, iako odgovor već zna.
Stoga one pred vama stoje ogoljene, spremne da svojim performansima ne samo prevaziđu neke strahove i boli, pronađu novu snagu i ljubav, već i da za vas izbore neke borbe kako vi ne biste morali da kroz njih prolazite. Svaka borba je lična ali svaka jeste naša, moja i tvoja. Umjetnice u performansu su tu i da bi sve ono što prećutkujemo i krijemo izašlo na vidjelo i da bi postalo dio društveno političkog narativa.
Bojana Popadić, performans umjetnica i mentorka na programu
Niko ne može da me čuje.
A kad zažmurim, tu je nepomični kadar koji me kontroliše. Zaglavljena u crnoj rupi koja guta sve. Mrak. Dok dišem vakuum se povećava, obrisi prostora se tope i postaju dio mene.
Moja koža.
Jedne večeri sanjala sam da sam te skinula. Ostala sam, jer nisam znala kako dalje bez tebe. Od tad, zaglavljena sam tamo, borim se sa tišinom. Misli me gutaju sve dublje u sebe a ti postaješ sve veća i teža dok se nosiš.
Sama, kao u majčinoj utrobi. Možda ponovo moram da se rodim.
Ivona Raković rođena u Podgorici (12. 05. 2000.). Studentica treće godine glume fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi prof. Branislava Mićunovića. Ovo je njen drugi performans.
Performans “Máter ili Glad”
povratila sam
povratila sam sve
povratila sam sve tvoje poljupce iznad svojih koljena
obećanja dobrih vila da neće nestati sa prvom zorom
i crnih borova da neće odati moje tajne
povratila sam
povratila sam očeve dane kada mi nije bio otac
i majkine godine u kojima je bila kolac u mom grkljanu
povratila sam sve prijatelje
do neprijatelja nikada nisam stigla
povratila sam sebe svaki put kada sam bila manja od makovog zrna pred onim što stvarno jesam
povratila sam
prvi put sam povratila sa 15
poslala sam sve britke psovke sa kuhinjskog stola
i sve vrele supe kuvane u slavu moje nemoći
i moći
koja se orila strahom kostiju onih koji su me rodili
i onih koji su me kasnije rađali
ne sluteći
i malo znajući
kako će jednog dana strašna biti moja slika
ali nije strašna ni onima koji su me podizali
ni onima koji su me spuštali
sada kada sam daleko od ognjišta
i ognja
teška je samo meni
pa radije povratim
nego što progutam
sve ono što sam sama sebi zakuvala
i što će mi bridjeti krvlju
na svakom počinku
povratila sam
povratila sam
sve sam svoje i vaše suze poslala niz kanalizaciju
sada je lakše vama
jer nema ničega
danas nema ni mene
povratila sam
a mislila sam da sam se povratila
sranje
ne znam ni sama dubine ovog stomaka
Jelena Vuković, 2017
Govoriti o poremećaju ishrane kao o pokušaju kontrole tjelesne težine moguće je samo ako pred ogledalom nismo stajali dovoljno dugo da vidimo iza zjenica.
Za 15 godina bulimije sam na vagu stala svega nekoliko puta. Kao neko ko je kroz poeziju, a onda i sav život predat potrazi za sobom u ogledalu vidio sopstvenu dušu,
rano sam shvatila da sam beskrajno gladna.
Ono što je ostalo da se uči jeste – čega, i kako nahraniti sopstveni gladni duh.
Bulimija je bila najprljavija tajna, najgušća sjena, silovita bestjelesna zvijer koja je moje tijelo koristila kao da je njeno,
a mene podsjećala da moram naučiti kako se voli, da bih se voljela tamo gdje sam ljubavi gladna;
da moram naučiti kako se pjeva, grlom koje sam više od hiljadu puta silom, drškom noža ili šakom penetrirala;
da moram naučiti kako se vodi ljubav, utrobom koju sam mrtvom hranom zatrpavala.
Bulimija je poremećaj instikta, duhovna glad, zavisnost.
Prejedanje je poput nasilne penetracije, a povraćanje odušak i pokušaj vraćanja kontrole.
Odrasla sam u patrijarhatu čije je lice bilo tiranin i od malena sam se pitala kako je toliko muškaraca moglo biti grubo prema “tankom, bijelom tijelu”.
Dok sam se čudila velikoj muškoj agresiji, ista slabost se nalazila i u meni i moje nježno, bijelo tijelo bilo je zatamnjičeno – u mojoj sjeni, u kuli u koju ne zadire svjesnost, u beskrajnom silovanju same sebe i beznadežnim pokušajima da se spasim.
Tek oslobođenje od brzine i surogat života u patrijarhatu i njegovom čedu – kapitalizmu,
te pronalazak odnosa sa Bogom i samom Prirodom, Velikom Majkom, a onda i sopstvenim tijelom, učinili su da osjećam ličnu vrijednost na Zemlji pod zvijezdama.
Svjestan odnos sa tijelom i dopuštanje istom, kao manifestaciji same duše, da na svoj čudesan način otkriva da je i materija svjesna – učinili su da osjetim sigurnost u tijelu i u svijetu, te da mnome poteku sokovi mog života, ne ostavljajući mjesta za sve ono što naseljava naša tijela kada to ne činimo mi.
Ako je pitanje na koje sam trebala odgovoriti bilo: čega sam gladna,
odgovor je bio: duše.
Poremećaj ishrane nije dozvolio da tako i ostane.
U svjesnoj pažnji pronašla sam saosjećajnog svedoka i udruživši se s njim srušila zidove sopstvene tamnice, oslobađajući svoju tjelodušu u tom kontaktu.
Performans “Máter ili Glad” razotkriva život sa bulimijom, ali i putanju do života u duši i spremnost je da se osjetim, doživim intuitivni pokret, naseljavam sopstveno tijelo, podržana instrumentom – podsjetnikom na ritual, zaboravljeni jezik ljudske duše.
Pokret, riječ, dah doživljavam na licu mjesta, intuitivno, dopuštajući svjesnom tijelu da vodi;
ritualu, da me inicira u ženskost koja može podržati intezitet života koji u sebi nosi golemu strast sa kojom nisam uvijek znala da se nosim.
Gladan duh prestaje biti gladan kada dobije tijelo. To je moj životni rad – máter ili glad – rad koji je donio nepojmljivi mrak, a onda nepojmljivo svjetlo kojima je moja tjeloduša mjesto susreta.
obuzme li me uistinu tuga
istina će biti kiša
doći će Sunce i zajedno će načiniti dugu
i neće više biti zbora o tome da kad boli je zlo
moja zemlja je žedna svoje vode
da potoci sjure niz grudi i obraze
taj tupi, svuda pristio virus
bivanja tuđim
daj Bože da me zaboli toliko da zastanem
sa leđa svojih zbacim tuđe breme
i jecaj sopstveni najzad čujem
što doziva me onoliko dugo koliko u tami svoga mesa nema me
dolazim
novembar 2023, u procesu nastajanja performansa
“Mislim da mater – što je latinska riječ za majku, tijelo – želi da postane svjesna, želi da iz gustine materije oslobodi svjetlost. To je bila tema francuskih impresionističkih slikara. U toj se tački susreću kvantna fizika i svijet predstava iz snova. To je, za mene, novi nivo svjesne ženskosti koji nikada ranije nije postojao u svijetu: svjesno prepoznavanje energije, mudrosti, Sofije – u materiji.
Upravo zato u svom radu odajem počast tijelu kao dijelu psihe. Na nivou psihe, taj se proces vrlo često kreće u pravcu iscjeljenja. Ponekad, medjutim, kad pružim ruku da dotaknem analizanta, on uzmakne – bukvalno, cijelim tijelom. Ne osjeća se dostojnim. Tijelo kaže: “Nisam vrijedno ljubavi”. Dublje zalazeći u snove, shvatam da je glas koji govori “nisam vrijedan ljubavi” u samim ćelijama. Stoga i do preobražaja mora da dodje na ćelijskom nivou.
– Marion Vudman, Svjesna ženskost
Jelena Vuković je rođena 1992. godine na Žabljaku, u skutima velikog Durmitora.
Teme sa kojima radi danas, istraživala je od početka života.
- godine je objavila roman “Vodi me na vodu”, inspirisan depresijom,
a 2016. godine “Zbirku loše poezije”.
- godine je otputovala na Istok, gdje je nastavila istraživanje duha, duše i tijela.
- otvara ženski krug “Leptir među njenim bedrima”, gdje sa ženama širom Balkana dijeli znanje o svjesnoj ženskosti i Erosu.
Kroz predavanja i radionice podučava životu u svjesnom tijelu i žene i muškarce.
Umjetnost vidi kao prostor za dušu da pleše i znanje učini bezuslovno dostupnim.
Uslov odabira između neraskidivih nagona – potreba za finansijskom sigurnošću sa jedne, i potreba za ispoljavanjem kreativnosti kako bih pročistila vazduh od toksičnih nametnutih okvira sa druge strane. Ja sam finansijski uslovljena preživljavanjem; nemam izbora osim da napustim profesiju bez koje bi moj život izgubio radost. Ukoliko, pak, kroz profesiju istrajem da postojim u okvirima našeg egzistencijalnog poretka, sistema poštene zarade, postajem muškarac. Preduzetnica je muškog roda. A ja sam, kao što znate, samoj sebi mecena. Teodora Kipa, po struci dramaturškinja, slobodnog duha, poeta, prozaista, performerka, scenaristkinja, po potrebi rediteljka, plesačica, brat sestra i ljubavnica, ćerka, vođa, vlasnica, tako reći- Umjetnica.
Biografija
Teodora Kipa je diplomirana dramaturškinja. Pored kreiranja scenarija za filmove i pozorišnih komada, bavi se pisanjem poezije i proze, koreodramom i performansom. Osnivačica je Studija ŽIŽArt.
Teodora je autorka: scenarija za dugometražni igrani film „Varvara Zemljar” koji je dobio podršku za razvoj od Javnog servisa i Filmskog centra Crne Gore; sitkoma „Kod Slave Onogove“ izabranog za Series Rough pitch- The Balkan Way u sklopu ZFF-a; koautorka kratkometražnog filma „Naročita svojstva“; dramaturškinja radio drama „Zlatna kosa“ i „1938“, objavljenih dramskih komada „Krug“, „Legenda o Vilhemu Rajhu“, „Nemoj, boli me“; takođe je jedna od kreatorki komada „IzloŽENE“.
Na regionalnom konkursu “Od malih nogu” izabrana je kao finalistkinja za komad “Shvati me vremenom” namijenjenog djeci. Režirala je pozorišnu predstavu za djecu “San po Vuku”.
Od koreodrama i performansa ističu se „Snagom gladi“, „Kolektivna dijagnoza“, „Duklja“, „Zdrava/Gotova“, „Gentlemen, Please, Fill Out The Forms“, „Noć multimedijalne biti“, „Jetra“.
Objavila je zbirku poezije „Od glagola biti“. Nagrađeni su joj prozni tekstovi „Napisaću kad majka umre“ i „Rebeka, kći Božja“.