Promocija zbirke poezije Vladana Vuksanovića GDJE SI NEKO NEŠTO, NEŠTO
U četvrtak, 11. avgusta u Gornjoj Lastvi, održana je promocija zbirke poezije Vladana Vuksanovića, koja je, nimalo slučajno, nazvana “gdje si neko nešto nešto”.
Moderatorka razgovora je Bojana Popadić, recenzije za knjigu su pisali Teodora Kipa i Petar Popadić.
Dizajn korica radila je Simona Popadić, a postavku za promociju Jelena Ivančević.
Veliko hvala svima koji su došli i uljepšali ovu noć, kojoj smo se dugoo radovali!
Hvala kulurno-zavičajnom društvu “Napredak” na ljubaznosti i divnom kutku!
Promocija knjige bila je prva od niza aktivnosti u sklopu projekta BOX sa čijom realizacijom događaja nastavljamo punom parom!
Projekat sufinansira Opština Tivat na osnovu javnog konkursa za raspodjelu sredstava za izdavačku djelatnost.
Stihovi što su tečni poput mora, poput vjetra tečni čak, poput razgibanih prstiju i kose neobuzdane. Kako opisati njegove prodorne riječi dušom obgrljene, a dušom oslobođene? Nema te stilske figure u meni koja će jasno uspjeti da kaže što osjeća tijelo dok uranja u dubine tako prijemčivo nepoznate. Pružam ruke dok ih čitam jer mame izražaj iz mene. Puštam usne dok ih čitam tečno… tečno… vodeno.
Nikad dovoljno tečno jer zadržavaju dah. I iznutra trepere. Poput… Nema te stilske figure. Nije našla put otjelotvorenju. Takve su te riječi- otkrivene, a nevidljive.
Pokušala bih iznova da pišem o Vladanovoj poetici. Pokušala bih racionalno i za svakog, ali… Kako? Reći ću vam da On govori ženskim principom, nikad muževnijim poetizmom.
Po malo se i stidim. Kako može razumijeti ako nije u ženskom, promjenljivom tijelu? A ja prva ne bih umijela opisati sebe, kao što se njemu sa lakoćom da pisati iz žene.
Pokušala bih iznova da pišem o Vladanovom odabiru leksike, o metafizici tog verbalom talentovanog bića, ali kako? Bio bi to pleonazam nepotreban. Skrnaviti tako blistavo osjenčen odabir ne želim.
„…nosim More u koritu uha…“
I, to je sve što imam za reći.
Piše: Teodora Kipa
Triletove pjesme su poruke u boci koje bi u ruke mogle uzeti djevojke, žene i dame. Ako ih, međutim, podigne kakav muškarac, onda bi trebao da preispita uvjerenja, ili bar da bude siguran u svoju muškost. Na kraju krajeva, ko je danas siguran u bilo šta? I šta je udica, šta boca, a šta ulica susreta i pozdrava gdje si neko nešto nešto, kad se volimo? Režiser iz Britanije je želio da snimi dokumentarni film, pa je pustio djevojku da pita prolaznike za uputstva “kako da stigne do kraja” uzbuđeni, više zbunjeni, oni su je navodili na ulice. Ne znam gdje sve otpočinje, jer si i tamo negdje neko, nešto nešto. Ali nagađam da je jedan početak u ukradenim pornografskim novinama, koje vode do oštrice ljubavi pod grlom. Između ova dva rađanja su ljudi, uglavnom dobri građani, i oni koji ratuju loše ratove, i oni koje boli, u životima — isto tako željni ljubavi kao i svaki drugi ili prvi čovjek, svaka žena. Tamo preko i oko njih, oko nas, zapravo u nama, tik uz dah, vrlo oprezna sa porukama, ili sasvim suprotno, vesela i neobuzdana igra sloboda, divlja i rijetka kao zvjerka u svačijim srcima. A kad se naga povlači iza zastora, umjesto palog svijeta bude nešto poput “Han, kivi, limun, dinja”.
Zatim nedjelja. Dan novih rađanja i povratka muzike u prvom licu, zbog jezika koji se lomi u mojim, u tvojim, u našim, u Triletovim grudima: kako se muzika moze vratiti kad nikad ne prestaje? Ili ipak nestaje kad moram da te čekam, a čekam te jer te volim, nestrpljiv koliko tvoja sumnja moze razvući moje snažne muške ruke, žile, u kojima je malo očeve tišine, malo više njegovog zanata, malo mog brata, moje sestre, i učiniti mi da ispustim more. I da kao mornar ponovo odlazim na more, na more, na more — rođen nadom da se neumoran vraćam tebi, kao čovjek koji više ne drzi more, već ga pušta da “odtalasa”, dok u sjeni tvojih koraka mali duhovi igraju žmurke — i tad pišem pjesme; na pijesku, po vjetru, u čarobnoj boci, nježno kao otisak naslonjenim srcem, ja zapravo pravim lampu.
“Probudi se ja ću te umiti Morem.” Ja ću te umiti Morem! Ja ću te umiti Morem! Ja ću, “jer Zeliš da se okreneš”, jer “u Moru mozeš voditi ljubav duže nego inače”, jer si zaljubljena do ušiju koje kriješ iza kose — “Moraćeš Sama‘, zarez, ,,po korak, korakom”, “zid do zida”, jer na “autobuskoj stanici i nije toliko prljavo”, zarez, jer ću “jednog dana napisati savršenu pjesmu“ ,,za milion ostrva i milion jezika”: “drugačije je kad se grliš.”
Trile, nedostaju mi koferi i ona dva sata poslije nekakvog sna, kad te otac probudi jer kasniš na posao, i kad moram da te pokupim, a ne znam gdje su ključevi svega, i kad se kao akrobata spustiš niz stepenice, uđeš u kola, i uz Dorse odemo na posao.
Piše: Petar Popadić
