Ako bismo pitali Slavoja Žižeka rekao bi nam: „Don’t act. Just think.“ U mnogim vremenima, pa i ovom sadašnjem,  nužnost djelovanja čini se hitnija nego ikad. Zato se neprestano moramo podjsećati na snagu misli, strpljenja i nježnosti, kako  revolucija ipak ne bi pojela svoju djecu. Sa dubokom vjerom da se ni jedna istinska promjena neće dogoditi bez empatije i razgovora, odvajamo svoje vrijeme za kontemplaciju i umjetnički čin. Odlazimo tamo gdje su bol i nepravda. Udišemo ih, grlimo, grčimo se i borimo sa njima svojim duhom i tijelima. Sjećamo se iskustava svih onih čija nas je borba izgradila.