Buto- ples otpora

Srijeda, 24. maj 2023.

 

Bizarno, apstraktno, emotivno, neke su od prvih asocijacija koje se pojavljuju kada se govori o buto plesu. Obično se o njemu govori kao o „lijepoj ružnoći“ (eng. „beautiful ugliness“), ili kao o „plesu tame“ (eng. „dance of the darkness“). Buto je svakako i lijep i ružan, mračan i dubok ali i blizak, ličan a svačiji, društven, kolektivan, politički. Buto je performans, buto je teatar. Buto je mnogo toga, a prije svega je revolucija.

Buto (butoh)ili Ankoku Butoh (ples tame) je avangardni ples koji su u poslijeratnom Japanu kreirali plesači Hidžikata Tacumi[1] i Ono Kazuo[2], većinom na osnovu koreografija i učenja Hidžikate. Riječ buto znači plesni korak: bu je plestoh korak. [3] Ovaj ples stvarao se godinama tokom 1950ih i 1960ih, kao direktan odgovor na društveno politički kontekst u Japanu u tom periodu. 

Nije neobično što su se, ne samo buto, već i radikalni performans i avangarda, razvijali u godinama nakon Drugog svjetskog rata. I to ne samo u Japanu, već i u Austriji, SAD, Jugoslaviji..1960-e su godine socio-političkog promišljanja na globalnom nivou, preispitivanja vrijednosti, i suočavanja sa poslijeratnim nasljeđem i ekonomskim oporavkom, ali i godine velikih tehnoloških promjena (koje su otvorile vrata utopijskim i idealističkim idejama, i alternativnim načinima života kao što su hipi i komune).[4] Japan i Austrija suočavali su se sa fašističkom prošlošću i krivicom; Japan se oporavljao od atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju u korak sa drastičnim političkim i društvenim promjenama koje su uvođene, i preplavljen novom kulturom koja je dolazila sa Zapada.[5] U tim uslovima, i pod uticajem egzitencijalizma u kulturi, umjetnici su postali svjesni patnje ljudskog bića.[6] Umjetnici su ti koji su pokušali da uzdrmaju apatiju u društvu. Autorka Aleksandra Manro[7]pisala je da je japanska avangarda izronila iz apsolutne ništavnosti koju je kreirao rat i tako postala duh opozicije. Kritičar Tono Jošiaki[8] japansku avangardu naziva post-Hirošima generacijom, govoreći da japanski avangardni umjetnici „mirišu“ na smrt, socijalnu konfuziju, propast i apsolutno ništavilo. 

 

Tako se i buto pojavio kao anti-društveni pokret koji je ciljao na dekonstrukciju društvenog tijela preispitujući društvene konvencije i političke pojave[9] –  ovaj ples je reflektovao krizu društva i stoga je morao biti političan. Buto koreografija Revolt tijela (jap. Nikutai No Nahran, eng.The Rebellion of the Body)[10] koja je bila direktan odgovor na užase rata i američku okupaciju Japana u tom periodu, izvedena je 1968, iste godine kada je japanska, američka i evropska omladina počela da protestuje na ulicama. 

Uticaj rata veoma je vidljiv i u Hidžikatin koreografijamaSnovi mrtvih, Rat, Aušvic hod (eng. Dreams of the Dead, the WarAuschwitz walk) u kojima su sastavni djelovi pokreta aluzije na žrtve rata i posljedice atomskih bombi na tijela ljudi. Očaj je bio izvor kreativnosti a buto plesači koristili su svoja tijela kao mehanizme otpora.[11] Hiikata i Jošito Ono (sin Kazua Ona) plesali su svoj ples otpora na ulicama Tokija 1961.  

Promišljanje o ljudskoj prolaznosti i khkosti, patnji, otuđenju, praznini, gubicima itd, dolazilo je ne samo od rata već i od promatranja i empatiji prema svemu onome što je bilo tabu i društveno odbačeno. Buto je bio u direktnoj opoziciji zapadnoj percepciji tijela i duha kao dvijema odvojenim idejama.[12] Buto umjetnici crpili su inspiraciju od društvenih izgnanika[13]– homoseksualaca, krosdresera, od bolesnih, hendikepiranih, ranjenih, od svih onih koji su bili marginalizovani i koji su se borili za opstanak, zbog čega su bili još više ranjivi. Hidžikata je bio fasciniran tijelima muških seksualnih radnika sa kojima je bio prijatelj, njihovom patnjom i njihovim tragičnim završetkom života u javnim toaletima.[14] Promatranjem tijela izgnanika i proučavanjem sopstvenog tijela i njegovih mogućnosti, sve što je štrčalo kao netipično i nekonvencionalno bilo je izvor inspiracije za ove umjetnike. Zato su govorili da je plesanje buto zapravo istraživanje ljudske svijesti i silaženje u mrakove duše putem istraživanja tijela.[15] Buto umjetnici su davali glas onima koji su zanemareni, drugačiji, marginalizovani, prognani od strane mejnstrim kulture, oni su vidjeli ljepotu u transgresijama jednog društva. Takođe je i samo bavljenje ovakvim transgresivnim pojavama ali i suočavanje društva sa njima, nešto što predstavlja akt pobune samo po sebi. Taj opsceni spektakl, koji je po definiciji pozorište surovosti Artoa, ta transgresija koja se dešava na sceni, za cilj ima oslobođenje i pročišćenje izvođača ali i publike, i samim tim društva u cjelini. Kao što je to nerijetko u performansima, umjetnici preuzimaju ulogu šamana koji kolektivno iscjeljuju publiku a samim tim i čovječanstvo. Ovu tezu potvrđuje i Frojd u svojim pisanjima da je umjetnost, kako za stvaraoca tako i za gledaoca, način proživljavanja traumatičnih iskustava koje nismo uspjeli da adresiramo na pravi način u vrijeme kada su se dogodila.

 

Kraj prvog dijela

 

[1] Hijikata Tatsumi, rođen 1928. u Akiti, Japan, umro 1986. U Tokiju, Japan, bio je koreograf, plesač i osnivač buto plesa. Kreirao je sistem učenja buto plesa (butoh-fu dance notation) Najpoznatije koreografije i performansi: Kinjiki; Rose Coloured Dance; Rebellion of the Body; Summer Storm;

[3] S.H. Fraleigh and T. Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, (New York, N.Y: Routledge, 2006. Print), pp.1, 147).

[5] Fraleigh and Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, p.7

[7] A. Munroe, Japanese Art After 1945 (New York: H.N. Abrams, 1994. Print), p.22

[9] Fraleigh and Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, p.73

[11] A. Munroe, Japanese art after 1945, pp.189-190

[13] IU japanskoj tradicionalnoj umjetnosti vjerovalo se da društveni otpadnici imaju pristup magiji i svijetu mrtvih; prateći budističku tradiciju, Ono je plesao konpaku„ništa koje je negdje tamo“, mjesto mira koje se na može vidjeti, idealno smješteno na obalama rijeka gdje dolaze živi i mrtvi (Fraleigh and Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, pp.59-60, 11).

[15] Ibid, pp.17, 72, 101

 
Slika 1:
Tacumi Hidžikata, Fotografija Takeshi Onozuka, Tiha kuća (eng. Quiet House), 1973
Slika 2:
Tacumi Hidžikata i Japanski narod: Revolt tijela 1968
© Tatsumi Hijikata Collection, Keio University Archive, Tokyo

Ovaj projekat finansira Evropska unija kroz program „Odgovorno i solidarno: građani preuzimaju inicijativu“ a koji realizuje Fond za aktivno građanstvo – fAKT, u partnerstvu sa nevladinim organizacijama Udruženje roditelja djece sa teškoćama u razvoju „Zračak nade“ i Aktivna zona. Sadržaj ovog teksta predstavlja isključivu odgovornost autora i udruženja ŠkArt i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije i Ministarstva javne uprave.