Buto- ples otpora II

Petak, 26. maj 2023

Prvi plesni nastupi, odnosno „plesna iskustva“ kako su ih nazivali, koji će uvesti plesače i koreografe u ono što je kasnije postalo buto, bili su šokantni za publiku, koja je, po svjedocima prvih Hidžikatinih performansa, bila ili zgrožena ili potpuno terapeutski oslobođena svojih potisnutih emocija. Na plesnom festivalu 1959. Hidžikata je, zajedno sa Jošitom Ono, sinom Kazua Ona, izveo svoju prvu koreografiju Zabranjene boje (jap. Kinjiki, eng. Forbidden colours), inspirisan istoimenim romanom Jukija Mišime koji istražuje ljubav dva muškarca- što je u Japanu u tom vremenu itekako bio tabu- te je i Hidžikata bio izbačen sa festivala.

Koreografija i sama izvedba ne samo da su apstraktno i intenzivno prikazivale odnos dva muškarca, već su i samo osvjetljenje, rekvizita i zvuk pojačavali erotske teme i ekspresivne tehnike tokom 15 minuta izvedbe.[1] Dramatičnost, uznemirujuća ambijentalna muzika, apstraktna rekvizita i scenografija, polutama i igre svjetla na sceni, kasnije će postati sastavni dio buto performansa. Kinjiki ne samo da je bio inicijacija za buto ples, već je otvorio i diskurs o homoseksualnosti u Japanu prvi put nakon shuda[2]. I to je bio samo jedan od tabua koje je ovaj performans razbijao. Kao neko ko je pasionirano čitao Žorža Bataja i Antonina Artoa, Hidžikata je kao i njih dvojica, za svoju početnu tačku uzeo tijelo i fascinaciju šokantnim i odbojnim, i razvio svoj rad oko pojmova koji nisu bili u fokusu društva, posebno onih koji su razmatrali smrt i erotičnost, agoniju i ekstazu postojanja.[3] Hidžikata je veliku inspiraciju uzimao iz Kabuki teatra koji je uključivao homoerotičnost i kros-dresing. [4] Karakteristično bojanje tijela u bijelo kod buto perfomera i plesača takođe je preuzeto iz ovog teatra.

Homoseksualnost i kvir dominiraju i u Hidžikatinom Ružičastom plesu (jap. Barairo Dansu, eng. Rose-coloured dance)[5], u kojem se na kraju prve scene simulira seksualni čin. Hidžikata je želio da skrene pažnju na ljudsko tijelo, a ovaj ples bio je pobuna protiv društvenih standarda koji „svode osobu na jedan identitet“, i koji proizvode „letargične podgojene generacije u Tokiju“[6] koje slijepo preuzimaju trendove iz američke kulture koja je naglo ušla u Japan nakon rata. Hidžikata je dalje pisao kako Tokio truli od tijela,[7] ovdje misleći upravo na ta letargična tijela, te kako Ružičastim plesom protestuje protiv društva koje je okrenuto proizvodnji i koje stoji u potpunoj suprotnosti od onoga što je samo društvo odbacilo- homoseksualnost, festivali, rituali, kriminal. [8]

Hidžikatino najšokantnije i, možda, najpoznatije djelo jeste Revolt tijela. Performans počinje tako što Hidžikatu iznose na scenu u kraljevoj nosiljki, obučen je u ženski kimono, a oko njega su korpe sa životinjama. Hidžikata zbacuje kimono, i na sceni, u tami, vidi se njegovo potamnjeno, mršavo, mišićavo, golo tijelo, a veliki, zlatni falus, zakačen oko njegovih kukova, samo djelimično pokriva njegove genitalije. [9] Sa grimasama na licu, Hidžikata se baca na limene panele koji se nalaze na sceni; na kraju prvog čina otkriva mrtvu kokošku koja visi sa jednog od panela, a zatim simulirajući davljenje kokoške, nabija zlatni falus uz jedan od panela aludirajući na seksualni čin.[10] 

Istražujući teme kao što su smrt i tama, Hidžikata je oživljavao ono o čemu je pisao Arto.[11] Hidžikata je crpio inspiraciju iz Artoovog tijela okrutnosti i boli[12] i otjelotvoruje Artoove ideje kako performans treba da izgleda- Arto je pisao o tome da ako performer želi da zaista iskusi život, mora prigrliti tamu i suočiti se sa bolom.[13] Buto je zaista u pravom smislu te riječi Artoovo pozorište okrutnosti. Buto umjetnici prolaze kroz proces introspekcije koji je težak i okrutan, koji se bavi ljudskom patnjom i strahovima, koji povezuje kako performera tako i gledaoca sa podsvjesnim, i koji samim tim mora biti opsceni spektakl. Hidžikata[14] je pisao da je tijelo koje prolazi kroz proces krize spemno za krvavi spektakl. Stoga ne čudi da su i japanski i zapadni mediji buto opisivali kao vulgaran, groteskan, izvitoperen, misteriozan, anderground, avangardan, destruktivan, mahnit.[15]. Ovaj ples je takođe bio i u potpunoj suprotnosti sa plesnim postulatima sa Zapada. I Hidžikata i Ono bili su plesači, i izučavali su balet i savremeni ples, međutim shvatili su da njihova tijela nisu pogodna za plesanje baleta. Takođe im se nije dopadalo to što ovi plesovi svojim pokretima teže ka visini odnosno idealima, bogovima, a zatim i što prikazuju ljepotu, sreću, radost. Oni su se pitali- a šta je sa tugom, strahom, bolom, tjeskobom? Zar to nije jednako prisutno u ljudskom životu koliko i lijepe emocije? Tako je buto bio otpor i prema svemu što je ples do tada predstavljao i svoju bazu nalazio u zemlji, u prirodi, u organskom. Buto je vrlo povezan sa prirodom- buto koreografije crpe inspiraciju iz prirode, iz biljnog i životinjskog svijeta. Za Onoa, organsko znači povratak onome što je dalo život- majčinoj materici. 

Ipak, iako se bavi tabuima i ljudskom patnjom, buto ne teži destrukciji i otkrivanju ružne strane života, već potpuno suprotno- želi da otkrije život i ljepotu. I u tome je najveća čar buto plesa, a to je nešto što mora da se doživi da bi se razumjelo- njegova lijepa ružnoća.Ono je govorio da ga je Hidžikata suočio sa smrću[16] što je zapravo značilo da ga je upoznao sa životom[17]. Ono što buto otkriva su unutrašnje emocije i skrivena osjećanja svakog čovjeka, koje, kad se jednom „izbace“, postaju potpuno razumljive. Buto je ples na liniji između života i smrti, na tankoj liniji koja gleda u ništavilo, beznadežnost i usamljenost, a otkriva život. Kada se pleše buto, prvo se ulazi  u svijet tame, i od te tačke na dalje traži se radost, sreća i zadovoljenje.[18]

Iako nastao u Japanu, buto se pleše širom svijeta jer buto daje slobodu. Ne samo slobodu izražavanja, slobodu podsvjesnom i potisnutom, već i slobodu koju ne možemo naći u standardnim društvenim okvirima u kojima se krećemo. Ovim plesom preispitujemo poziciju ljudskog tijela i smisao ljudskog postojanja u određenom društveno- političkom kontekstu. Davanje tijelu novih uloga i otkrivanje novih koncepata otvara nove realnosti, te je i sam ovaj čin preispitivanja revolucionaran. A šta je drugo uloga umjetnosti do da preispituje, liječi i oslobađa?

Kraj teksta.

[1] Tatumi Hijikata (1928-1986) and Kinjiki (Forbidden Colours),

http://www.kazuoohnodancestudio.com/english/perform/kof2016_eng.html

[2] Kinjiki skreće pažnju društva na erotsku dominaciju i kontrolu, aludirajući na japansku tradiciju shudo (eng. the way of youth) koja vuče korijene iz Srednjeg doba, a koja je podrazumijevala odnos mladog i starijeg muškarca u kojem mladji postaje predmet žudnje starijeg muškarca ali i njegov ljubavnik (Curtin, Rose-coloured Dance: The Politics of Crossdressing in Hijikata Tatsumi’s Ankoku Butoh, p.475). U redu samuraja, mladići koji bi učili borilačke vještine od svojih starijih učitelja postajali bi njihovi  ljubavnici dok mladići ne stasaju.

[3]C. Curtin, Recovering the Body and Expanding the Boundaries of Self in Japanese Butoh: Hijikata Tatsumi, Georges Bataille and Antonin Artaud (Contemporary Theatre Review, 2010. Published online), p.57

[4] Curtin, Rose-coloured Dance: The Politics of Crossdressing in Hijikata Tatsumi’s Ankoku Butoh, pp.474-475

[5] Barairo Dansu ili The Rose Coloured Dance (1965), je ples Hidžikate i Onoa- i oca i sina (ali koji je uključivao i druge plesače) čija se koreografija sastojala od kombinacije apstraktnih slika, kro-dresinga, kostima i rekvizite. Plesači, svi muškarci, Kojima su gumene cijevi izlazile iz usta i obmotavale tijela aludirajući na pupčanu vrpcu, isprepletani sun a način da ukazuju na intimnu konekciju i medjuzavisnost  (Ibid, p.477).

[6] B. Baird, Hijikata Tatsumi and Butoh (New York: Palgrave MacMillan, 2011. Print), pp.122, 135-136

[7] Hijikata in Kurihara, Hijikata Tatsumi: The Words of Butoh, p.40

[8] C. Curtin, Recovering the Body and Expanding the Boundaries of Self in Japanese Butoh: Hijikata Tatsumi, Georges Bataille and Antonin Artaud (Contemporary Theatre Review, 2010. Published online), p.57

[9] Weir, Abject Modernism: The Male Body in the Work of Tatsumi Hijikata, Günter Brus and Rudolf Schwarzkogler, Tate paper, no.23

[10] Ibid

[11] Hornblow, Bursting Body of Thought: Artaud and Hijikata, p.26

[12] Hidžikata je cijelog života bio inspirisan Artoovim pisanjem. Revolt tijela je kreirao inspirisan Artoovom pričom Heliogabala: krunisani anarhista (Ibid, p. 28).

[13] Artaud, The Theatre and its Double, p.80

[14] T. Hijikata in N. Kurihara, Hijikata Tatsumi: The Words of Butoh (Naka o sozai/sozai, 1960. Print), p.40

[15]Fraleigh and Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, p.76

[16] Ibid, pp.34, 37

[17] Ohno in Fraleigh and Nakamura, Hijikata Tatsumi and Ohno Kazuo, p.32.

[18] Citat iz dokumentarnog filma Butoh- Piercing the Mask [Online] dostupan na stranici 

https://www.youtube.com/watch?v=i2d5a3c1Gb0 

Slika 3:

Tacumi Hidžikata i Jošito Ono

Zabranjene boje 1959

© Tatsumi Hijikata Collection, Keio University Archive, Tokyo

Slika 4:

Tacumi Hidžikata i Japanski narod: Revolt tijela 1968

© Tatsumi Hijikata Collection, Keio University Archive, Tokyo

Slika 5:

Tacumi Hidžikata – Arhiva, Rad Nori Doi, Falusni dodatak koji je nosio Tacumi Hidžikata u Revolt tijela, 1968

Slika 6:

Kazuo Ono